Alisa Pejić - Intervju sa koordinatoricom online micro:bit klubova

S obzirom na epidemiološku situaciju nastava u našem gradu se odvijala na način da su razredi podjeljeni u dvije grupe, tako da svaka grupa pohađa nastavu svake druge sedmice. Kako nam na samom početku ove školske godine nije bilo dozvoljeno da organizujemo bilo kakve vannastavne aktivnosti i sekcije, u dogovoru sa direktorom škole i uz želju i htjenje učenika, članova Micro:bit kluba, odlučili smo se da pokušamo držati časove kodiranja putem ZOOM aplikacije. Zakazali smo prvi čas na kojem su učenici sa oduševljenjem pratili sva objašnjenja i uputstva oko rada na ovaj, za sve nas, novi način. Nije nam trebalo dugo da svi budemo spremni za online programiranje Micro:bita. Kako su učenici već imali predznanje iz programiranja na micro:bit procesoru iz prethodne godine mi smo samo nastavili tamo gdje smo stali. Kako sam nastavnica engleskog jezika i nemam znanje iz ove oblasti, učim i istražujem zajedno sa učenicima. Dva učenika koja pohađaju STEM školu nam svima pomažu da savladamo osnove programiranja. Dakle, ova dva dječaka i ja se putem poruka dogovorimo šta ćemo izučavati na času i odlučimo koje vježbe ćemo raditi. Njih dvojica, potom, za vrijeme online časa daju objašnjenja vezana za oblast koju smo odlučili da radimo, a nakon toga ostalim učenicima zadamo zadatak koji oni trebaju da riješe za vrijeme tog časa. Nakon što učenici odrade zadatak, oni podijele svoj rezultat sa ostalim učesnicima. Nakon toga svi učestvujemo u diskusiji i ukazujemo na eventualne greške.

Pri osnivanju našeg koding-kluba smo dobili punu podršku menadžmenta škole, kao i konsultantom za klubove kodiranja Nedima Sivčevića s kojim smo svo vrijeme bili u kontaktu. Učenici su bili i više nego zainteresovani. Jedina prepreka je bila ta što svi članovi nemaju računar, te su naše online časove pratili preko telefona, što je znatno otežavalo komunikaciju i praćenje rada. Neki od učenika su, pored svojih, koristili i mobitele svojih roditelja kako bi istovremeno mogli pratiti ekran nas voditelja i kodirati na online micro:bitu.

Učenici su veoma zainteresovani za ovaj način rada. Mi smo oformili i Viber grupu kako bi cijelo vrijeme bili u kontaktu i kako bi mogli dijeliti sve zanimljivosti vezane za micro:bit i programiranje uopšte. Zbog školskih obaveza učenika Online časove smo održavali u večernjim satima, što njima uopšte nije smetalo. Naprotiv, sami su tražili termin kada neko od drugara nije mogao da iz nekog razloga prisustvuje času. Ovo mi je bilo izuzetno interesantno, jer inače učenici tog uzrasta imaju „pametnijeg posla“ od programiranja, ali ne i moja grupa. Oni su samo željeli da uče programirati.

Veoma sam zadovoljna interesom djece za kodiranje, kako dječaka tako i djevojčica. Od 14 članova, čak 6 je djevojčica koje su ravnopravne sa dječacima. Mislim da smo najbrojnija i najaktivnija sekcija u školi. Možete misliti koliko im se sviđa na tim časovima kada dolaze na predčas, sat prije redovne nastave, donose svoje laptope, namještaju ih, odrade čas, a zatim nastave sa redovnom nastavom. Ne moram posebno da ih motivišem, oni to rade sami. Podstiču jedni druge, pomažu jedni drugima, rade timski. Ja ih samo usmjeravam i ohrabrujem na putu ka ostvarivanju njihovih ideja i postizanju realnih ciljeva,. Uvela sam ih u svijet programiranja, pokazala im da postoji jedna druga dimenzija koja im otvara vrata budućnosti.

Definitivno. Kao prvo svi smo „bačeni u vatru“ kada smo bili primorani da organizujemo nastavu putem Moodle platforme. Kao školski administrator imala sam samo 1 sat obuke za ovu platformu, a sve ostalo samo učila sama, u hodu. Ostali nastavnici su također bili prepušteni sami sebi, te su sami morali izučavati na koji način se koristi platforma. Ja sam za učenike snimala neka video uputstva koja su im služila kao vodič za rad, ali su i oni sami morali da istražuju i uče kako da koriste platformu. Pored toga nastavnici su snimali video časove za sve učenike u Kantonu. Kako do tada nismo imali potrebu da znamo kako se to radi, većina nas je morala da savlada i osnove snimanja ovakve vrste časova. Mislim da smo do kraja bili pravi profesionalci. Ali mi tu nismo stali, tako da svakodnevno radimo na usavršavanju i poboljšanju ovakve vrste nastave jer ne znamo šta nas sutra očekuje. Također su i učenici veoma unaprijedili svoje digitalne vještine, tako da sada već bez problema koriste sva raspoloživa sredstva. Sada svi, na primjer, imaju svoje email adrese, znaju koristiti Moodle platformu, mogu koristiti svoje mobilne telefone u svrhu učenja, kao i različite programe za pisanje i prezentacije, ali i koristiti Internet za istraživanje i učenje.

Škole za 21. vijek je jako dobro osmišljen program. Iako sam već koristila u nastavi neke od tehnika koje su nam predstavljene ovim programom, učvrstila sam svoje znanje, i prikupila dosta ideja za rad sa svojim učenicima. Smatram da su kreativnost i razvoj mišljenja, kao i upotreba savremenih tehnologija i alata u nastavi od velike važnosti za razvoj djeteta, njegovu samostalnost, proširivanje vidika, inovativnost i to da se svakom djetetu treba pružiti mogućnost da se dokaže. Sve ovo pruža program „Škole za 21. vijek“. Program mi je ukazao na koji način da poboljšam svoj rad i uvrstim ova tri elementa koji dozvoljavaju djeci da kroz njihovu primjenu zajedno stvorimo okruženje u kojem će oni najbolje učiti, razmišljati, shvatati, istraživati, stvarati, a u isto vrijeme uživati u nastavnom procesu.

Ovaj program je imao dosta uticaja prvenstveno u smislu razvoja digitalnih vještina, a samim tim i logičkog i kritičkog razmišljanja. Također, kako je  programski jezik napisan na engleskom jeziku, a cilj učenja engleskog jezika je komunikacija, ovaj program je uticao i na poboljšanje komunikacije na ovom jeziku. Ovo potvrđuje i tezu naučnika da se jezik uči najbolje ako smo uključeni u situacije iz stvarnog života, a ovo se postiže upravo kroz sve ono za šta je namijenjen micro:bit (rješavanje problema, diskusija, igre, itd.). Kroz radionice programiranja potakli smo ova područja, ali i djecu da sami nalaze rješenja za određene probleme. Učenici su sami dolazili na ideje o školskim projektima koje bi mogli realizovati na našim časovima. Istraživali su i došli na ideju da izrade humani projekat uz upotrebu micro:bit računara pod nazivom SeeVoice koji služi kao pomaglo koje djecu oštećenog sluha poziva da obrate pažnju kada neko priča. Inovativnost projekta našeg Kluba je prepoznata od strane Komisije British Councila na takmičenju u programiranju uz upotrebu micro:bit računara. Na ovom takmičenju naš projekat SeeVoice je osvojio drugo mjesto u konkurenciji devet najboljih projekata školskih timova iz Tuzle i Republike Srpske. Dakle, želja da učestvuju u neobaveznim radionicama, želja da stvaruju i istražuju i da ne odustaju od ideje programiranja pokazuje o uticaju i uspješnosti ovog programa. 

Prilikom održavanja ovakvih časova učenici su stalno izloženi ključnim vještinama potrebnim za život u 21. vijeku. To su: 4K – kritičko mišljenje, kolaboracija, kreativnost, komunikacija, daje im se više mogućnosti da razvijaju sposobnost zaključivanja, logičkog razmišljanja i samostalnog donošenja odluka, te se pripremaju za zanimanja budućnosti. Također, uvođenjem micro:bita u nastavni proces podiže se svijest o ulozi tehnologije na život ljudi kao i važnosti učenja engleskog jezika, te se djeca motivišu za upotrebu novih tehnologija čime se potiče interes za daljim informatičkim obrazovanjem.